|
|
| < | lipanj, 2009 | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
| 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
| 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
| 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
| 29 | 30 | |||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
It begins where it ends...
In nothingness.
A nightmare born from deepest fears, coming to me unguarded.
Whispering images unlocked from time and distance.
A soul unbound - touched by others but never held.
On a course charted by some unseen hand.
The journey ahead promising no more than my past reflecting back upon me.
Until at last, I reach the end.
Facing a truth I can no longer deny.
Alone, as ever.
Starbuck...
Opsjednuta je Dosjeima X i sve što je vezano za njih
Ponekad vjeruje u,kako kažu,praznovjerje
U reinkarnaciju
Voli zvijezde,smijati se,razmišljati o takvim stvarima,more,sreću
Voli crtati,svirat gitaru...
Voli slušati glazbu(rock)
Biti na kompu dopisivati se sa stvarno dobrim ljudima(koje nažalost nije nikad upoznala,
a najvjerojatnije ni neće..)
Voli svoje virtualne prijatelje
Često razmišlja o neobjašnjivim događajima,pitanjima života,životom nakon smrti
Nevjeruje u Boga
Vjeruje da je nešto tamo gore
Now you will think that I am total idiot...
voli vas sve:
Starbuck
Niniane
X-Files:I want to believe
Cakina
Contact me:
msn(napravljen posebno za blogere i moje forumaše):
x_danascully_x@hotmail.com
jebiga
Zašto se tako jebeno tužno osjećam?
imam toliko razloga da budem sretna,da za sat vremena odem u krevet pročitat par listova knjige,da sanjam o nečem lijepom.sutra se veselim jer je novi dan.
al moj šugavi mali mozak to nemože shvatit.to nemože shvatit naša ljudska jebena podsvjest
Zašto dolaze takvi trenutci?Zašto nije jednostavnije?
...
Želim u sljedećem životu bit neki jebeni mrav
sjedim u ovoj gadnoj sobi,deka mi je spuštena na stolicu pošto mi se temperatura tjela povisila.brat spava,starci su vani.pričam s njom,slušam gunse i civil war koji me tako podsjeća na to doba.ta lijepa sijećanja,mojeg ranog djetinjstvamna moru...to je sve tako lijepo,dok ti nedođe pomisao da više nikad neće biti tako.tada se svi zidovi načinjeni od lijepih osjećaja tih sječanja sruše kao domino pločice
Zašto?
sve bih dala za onaj sat što ga hermione ima i što njime može upravljati vremenom..zamislite si to...možete vratiti vrijeme i ispraviti pogreške ili ih napraviti.možete vratiti vrijeme i ponovno proživljavati stvari koje su vas ispunjavale...pa se na neko vrijeme ponovno vratiti u sadašnjost.
sve bih dala za taj sat
znam da me sada puca pubertet i sve,ali zašto je sve tako...sjebano?
osjećam se tako bezveze da bih sada da me emanuel ponovno pozove da se bacimo sa zgrade ošla i to obavila,majke mi
kada gledamo moj život kao cjelinu prelijep je...po meni je jako dobar...al mrzim promjene!mrzim to što vrijeme prolazi,mrzim to što gubim vrijeme lijepih razdoblja
mrzim to što gubim djetinjstvo
nekad možemo prolaziti kroz život opcijom''live and let die''...a nekad je to previše zahtjevno,zbog osjećaja
nadam se da je istina ono što stoji u naslovu..
pa tako,imam puno pitanja,pa eto još jedno:zašto nam neke osobe toliko znače?!
svaki dan si govorim:ona je samo lik iz serije,ništa neće promjeniti to što si ti tako ''luda''za njom.naime ima dosta nas koji smo fanovi nekih pjevača,glumaca,književnika...pa tako sam i ja.dosta često sanjam,mislim o njoj,a tako je to.to u meni stvara neki čudan osjećaj,nemogu ga nazvati niti dobar niti loš.
odjedanput dolazi želja za promjenom...
neznam jel to faza mog puberteta ili što? jednu večer sam nakon redovitog gledanja dosjea x legla u krevet,počela promatrati zvijezde i razmišljati.u meni se stvorila neka čudna želja-želja za promjenom.napravila bi ja tu promjenu,ali ne znam što promjeniti,sve je dosat išlo onak dobrim tokom,nije ništa previše bilo loše,da bi to mjenjala...ne znam.
predosječaj.
prije par dana,poslala sam poruku jednoj prijateljici poruku.nije odgovarala jedan dan i taman sam prestala toliko misliti o tome,spremam se na trening.zvuk mobitela isključen,odlazim u kupatilo na kratko,vraćam se sjedam na krevet i odjednom prejaki osjećaj,kao da mi je nešto reklo:poslala ti je poruku.odmah sam pružila ruku za mobitelom i pisalo je:''Nova poruka od:vera''
možda je to samo slučajnost,a možda i ne...
baš sve obrnuto
u zadnjih par godina primjećujem da kada nešto kažem da će se dogoditi[npr.spremamo se na skijanje dva mjeseca,i sve bude savršeno pripremljeno,100%sigurno...] nšto iskrsne,i to se nedogodi...u zadnje vrijeme mi se to događa baš kad pomislim na to.ne znam,možda je to još jedan plod moga umišljanja,a tko zna,možda i nije.
zašto sreća kratko traje
trenutno kod mene to stoji dobro[neću ništa proricat],no,bojim se.da će se dogoditi ta ''obrnuta''stvar...nemogu se buniti,ali svaki dan samo čekam da iskoči neki problem koji će me mučit.samo se nadam da će ovo ljeto ispasti kako smo zamislili i dogovorili.zelim da ovako ostane zauvjek,da mogu biti uvjerena,sigurna da sreća neće pobjeći,no treba iskoristiti trenutke sreće,jer kratko traju...okej imam problema nekih,ali to je postalo toliko uobičajeno,da mi i nije toliki problem,samo da ostane ovako-riječi su koji svaki dan u sebi govorim.želim zadržati ovaj osjećaj sreće.
ono što voliš,voli tebe
jaako se nadam da je to istina,jer volim jednu prijateljicu [volim ih sve,no sada je jedna u pitanju :)],nadam se da i ona mene,da sam joj važna koliko ona meni.jedva čekam da se čujemo,još bolje upoznamo.a trenutak kada se[ako se..proricanje ;D] budemo vidili,još ga se bojim,neznam što ću joj reći,kako će me doživjeti,valjda dobro...pitam se dali razmišlja o meni onolko često koliko ja o njoj.
nadam se da je tako,a u suprotnom ću se nastaviti zavaravati dokle mogu...
volim vas sve,iskreno
Starbuck
ponekad imam želju da sam starija,da budem bolja sa ljudima koji su stariji,koji su stvarno okej,odlični i sve to...i budem dobra s njima dok se ne saznaju godine,e onda svi jao pa ona ima tolko i tolko! to mrzim...ako po pričanju sa mnom,druženju su mislili da sam starija,zašto su godine toliko bitne?!
a opet...nekad neželim odrasti...želim ostati ovako mlada,sretna...jer definitivno mi je sad bolje nego što će bit kasnije,sad sam opuštenija,bez puno obaveza!
a tu dolazi i do promjena,njih nevolim,mrzim!
kada mi dođe neko lijepo razdoblje,samo želim da ostane tako zauvjek,neželim ga pustiti.neželim odrasti,ostaviti sve iza sebe,samo ostaju sjećanja,i nekako te stegne u srcu kada se toga sjetiš,poželiš se vratit..nemam puno iza sebe...znam da će bidi puno više promjena,bolnijih,većih,a i ovako mi je dosta.
samo znam jedno:
bile one dobre ili loše,
bojim se promjena
za starost...
kada znaš sada par ljudi koji su super,ali stariji od tbe negdje 10 godina,s njima se slažeš i tako(npr.prek neta)i da ima kažeš svoje godine 90% njih bi reklo:''ma oću se ja družit s malom balavicom?'',ili nešto tipa toga...a ovako dok pričamo potpuno ih razumijem,nekako kao da se uklapam tamo...sve dok šugave godine nedođu na vidjelo
i onda ti dođe do toga..''a šta se,kojeg vraga,nisam rodila 10 godina ranije?!''
a opet...
ma stvarno ne znam.
ali zašto bi uopće postojalo tako nešto određeno,da se svi druže sa svojim vršnjacima...drasli s odraslima.dobro kontam si sad da se neće družit sa onim baš djetinjastima...mislim može neko bit 2. srednje pa bit djetinjastiji od nekog iz 7. razreda...(nisam ni 7,a ni 2.srednje,da se zna,to je samo primjer)...
ne znam...družim se sa ljudima 4 godine starijima od mene,pa se kontamo,pričamo o svemu,nisam im neko kog će ismijavat,nego baš ljudi koje te kuže...(nemojte mislit da sam sad neko govno koje se druži samo sa starijima,družim se i sa mlađima,i sa vršnjacima...)
ne znam...
uvijek kada upoznam nekog ko je stariji,preko neta,sam se molim ko zna komu (ne bogu) da me prihvati
Ovo si pitanje često postavljam.
Ajde malo budite realni i samo na tren nemojte mislit da sam potpuni idiot.Za ove koji vjeruju u Boga,pa po meni je ovo stvarnije nego da poslije smrti idemo u neko idealno mjesto gdje će bidi neki svetac koji zna cijeli naš život(i tako život svih ostalih ljudi).
Čitala sam jednom neku knjigu...nije bilo davno,bilo je ovo ljeto.Bila sam u mjestu gdje uvijek idem na more(imamo tamo vikendicu).Tamo mi je ekipa bolja nego tu..u mom rodnom gradu.Tu ekipu ipak znam cijeli svoj život,i stvarno me znaju.
Skrenuh s teme.Knjiga je bila fantastična,nisam ju cijelu pročitala,a nit se sjećam kako se zove(već ju mjesec dana pokušavam nać u knjižnici,ali ništa).Nisam ju pročitala,jer kao prvo nisam ljubitelj knjiga,a kao drugo,rađe sam se zabavljala s ekipom koju vidim samo 2 mjeseca godišnje,nego čitala knjigu.No ove stranice što sam pročitala bile su doista zanimljive,i otad je moja ljubav prema knjigama malo narasla(što je vrlo teško učinit ×) ). radilo se isto tako,o pitanjima života i svemu tome...autorica je bila vidovnjakinja,kao i njena baka,kako ona tvrdi.i kaže kako je vidila svemirca.Nisam ja otad počela vjerovati da je nešto ''tamo gore'',ali to je još više potaklo moje razmišljanje o tome.Ženska na kraju svakog poglavlja napiše nešto kao:''Ali vi uvjek upotrijebite svoje mišljenje..''to mi je sasvim okej bilo,nije jedna od onih što stalno uvjerava,neg samo ispriča svoje mišljenje,priču,a sad mi kako oćemo...i pisalo je na početku knjige nešto kao(nesjećam se sad točno,ali ako uspijem nabavit knjigu,prepisat ću vam točno):
''Činjenica da smo sami u cijelom svemiru,
Ista je kao da posijemo cijelo polje kukuruza,
i da naraste samo jedan...''
Mislim da je to istina,da smo mi onak sami u cijelom,beskonačnom svemiru..pa budimo realni...
Najiskrenije:
Ja
...Starbuck...
a evo sad neču duljit...da kažem-tu ću pisat o svačem,bit će dosta toga op dosjeima x,pitanjima života,i takvim stvarima.ovo je sam jedan maali uvodčić.sad idem uređivati blog,a do tada blog je na uređivanju,hih...
Najiskrenije:
Ja,Starbuck
